Lug: Obilježena 76-ta godišnjica stradanja mještana Luga, Kuka i Letke

Molitvom, paljenjem svijeća i polaganjem cvijeća na groblju spaljenih obilježena je 76-ta godišnjica strašnoga zločina na Lugu kada su pripadnici njemačke divizije “Princ Eugen” spalili ili pobili 83 mještana sela Luga, Kuka i Letke.

Nakon molitve na groblju pridružili smo se ispovijedi u crkvi te molili za naše pokojne na misi koju je predslavio duvanjski župnik fra Slaven Brekalo.

Kao prisjećanje na strašni 16. prosinca 1943. godine prenosimo tekst Ive Bagarić: Krik iz Kikine pojate, inače priču objavljenu u njezinoj knjizi Jakin broć koju večeras, 17. prosinca predstavlja u kino dvorani u Tomislavgradu. Ovo je prilika da svojom nazočnošću na predstavljanju knjige, uveličate Ivinu radost jer snaga njezinih priča svoje izvorište dijelom crpi i iz slušanja i prepričavanja najtužnije priče, Krika iz Kikine pojate.

Iva Bagarić: Krik iz Kikine pojate

I toga 16. prosinca ratne godine 1943. priroda je u svom bijelom ruhu pripravljala staze Gospodinu. Tihom i pobožnom molitvom vjerni puk malog sela Luga pripremao se za dolazak Božića nadajući se boljem vremenu, u mraku ratnog bezumlja.

Bijelile su majke nove vunene bičve na duvanjskom mrazu skrivajući ih od noćnih porobdžija koji  su nazivajući se „narodnom vojskom“, gle apsurda, pljačkali isti narod uz prijetnju smrti, a sve pod znakom crvene zvijezde i žalosne ideologije koja javno negira Boga, a samim tim i čovjeka. No, bilo je to njihovo vrijeme. Teško se bilo suprotstaviti sili što pod okriljem noći vodi svoju mračnu borbu.

Druga vojska, s nekim čudnim oznakama i, opet – gle apsurda, zvučnim imenom gorska divizija „Princ Eugen“ smještena u polju ispod sela, u svojoj borbi sprovodi pakleni plan i kao odmazdu za ubijene vojnike s partizanskih planinskih pozicija, svoju moć okrutno iskaljuje na nedužnim seljanima.

Pod prijetnjom oružja dovodili su ljude i žene, djecu i starce, djevojke i mladiće, zatečene prolaznike i sve bez milosti zatvorili u Kikinu pojatu, a onda pucnji, granate pa oganj. Drhtala je Zemlja od bola i krika što se uzdizao s mučeničkih usana. Pucala su srca od žalosti gledajući strahotu kakvu ljudski um može prirediti u svom divljačkom pohodu.

Zanijemile od plača i bola prebirale su žene po zgarištima kuća tražeći svoje najmilije i obnemogle od tuge i žalosti jedva uzdisale vapijući u Nebo.

– Bože, moj! Bože, moj!

Minula su vremena, suze presušile, ali sjećanja nisu nestala. Žive u svima nama koji smo odrastajući slušali svjedočanstva preživjelih. Istina nam je uvijek bila jasna. Stradali su nevini  ljudi „ na pravdi Boga“, ali stotinu pitanja čeka svoj odgovor. Dužni smo „krik iz Kikine pojate“ čuvati od zaborava.

Dogodio nam se i drugi rat i nova stradanja, i puno nepravde. Nova grobišta nas zovu i opominju, a ni stara nisu našla odgovor na jednostavno pitanje, ZAŠTO?

Jesmo li pozvani i poslani odgovoriti našoj djeci zašto Zlo ima toliku snagu ?

Ili ćemo nastaviti životarenje umotano u sveopću sebičnost koja će nam jednog dana ponovo pokucati na vrata u tko zna kakvom ruhu i kakvim oznakama i nanijeti nam novu bol.

Ili ćemo postati lučonoše?!

Sjećajući se svih nevinih žrtava koje su naša tiha opomena i čista ljubav.

Iva Bagarić/Tomislavcity