Svjedocanstvo Stojana Stanic

Tada punoljetni dvadesetogodišnji Stojan iz neposredne blizine svojim je o?ima gledao, osvetu ubijanjem i paležom nevinih ljudi i ku?a dvaju sela. Stoga smo smatrali da nam vjerodostojno može svjedo?iti o tom nemilom doga?aju. Paklu krvi i plamena izmakao je pukim slu?ajem i ?udom Božjim, da bi nam šezdeset i ?etiri godine poslije posvjedo?io o velikoj tragediji hrvatskoga naroda, koja je dio naše krvave ali slavne povijesti. Ona bi nam svima trebala biti najbolja u?iteljica za sadašnjost s poukom za budu?nost.

«Ili hrana ili smrt!»

«Zovem se Stojan Stani?, ro?en 30. lipnja 1923. godine u selu Lugu pokraj Tomislavgrada u obitelji Tome Stani?a i Stane ro?. Smiljani?. Dobro se sje?am jer sam preživio veliku tragediju koja se desila u selima Lugu i Kuku. Govorim ispred svih koji su preživjeli, jer se i dandanas još uvijek ljudi pitaju tko je to po?inio i zašto  su te ljude pobili? Ve?ina misli da smo mi bili partizani, ali nismo nego Hrvati. Bio je ?ist i vedar dan 16. prosinca 1943. godine, ali nad naša sela  Lug i Kuk nadvili su se tmurni oblaci od crnoga dima paleži ku?a, ?ak osamdeset troje ubijenih i zapaljenih muškaraca, žena i djece. Iz Luga ih je bilo pedesetero, iz Kuka trideset i jedno i dvoje iz Letke.  Njema?ki SS vojnici - krvnici, nisu imali obzira ni prema starijima ni prema ženama i djeci ve? su sve odreda ubijali. Uzrok svemu tomu je prisutnost tih prokletih partizana, koji su se smjestili nedaleko iznad našega sela. Na nas su bili ljuti što uz njih nitko nije htio pristati, a mislim da nas nisu pobili Nijemci to isto bi u?inili partizani.

Nijemci su bili smješteni na mostu rijeke Šujice 500-600 metara od našega sela, a partizani sjeverno od nas šest-sedam kilometra prema selu Ravnom i Vukovskom. To su srpska sela i ti su partizani ve?inom bili Srbi. Bilo je Srba i iz Duvna ali ve?inom iz ta dva sela, gdje su cijeli rat bili smješteni. Partizani su se poslužili trikom, kako bi njema?ke vojnike naveli da pobiju nas Hrvate, da ljudi ovoga podneblja zamrze te Nijemce i njihovu vojsku što im je i uspjelo. Iz našega sela nekoliko no?i iza reda, partizani su napadali most na kojem je bila smještena njema?ka straža. Još su silom tražili da im se donosi hrana na mjesto gdje oni odrede. Za to su nasumice izabirali ljude tzv. 'odbornike', koje bi pokupili iz sela - njih oko ?etiri-pet ljudi - te ih odveli sa sobom. Gore su im zaprijetili: 'Ili hrana ili smrt!' 'Ne?e vam ostati ništa živo, pa ni ono što još nije ro?eno.' Tako bi im zaprijetili da su se ljudi pla?u?i vratili. Bili smo u muci što da ?inimo, jer su Nijemci u selu a partizani traže hranu.»

ŽIVI ZAPALJENI U STAJI

«Njema?ka vojska bi svaki dan patrolirala kroz selo te ispitivala gdje, tko, što i kako radi, iako su za svakoga ponaosob imali sve podatke i znali gdje se trenutno nalazi. Partizani bi preko dana, pobjegli u svoje baze traže?i koliko im se treba dovesti kruha, krumpira, mlijeka, sira, mesa itd. Zahtjevi su bili sve teži jer i mi sami nismo imali dovoljno hrane za preživjeti, a kamoli da njima dajemo. Me?utim to je Nijemcima došlo do ušiju, od koga to?no ne znamo. Samo znamo da smo hranu nosili pod prisilom.

To o?ito Nijemce nije zanimalo je li bilo pod prisilom ili dragom voljom. Na osnovu te informacije i sumnje da su iz ova dva sela no? prije ubijena dva njema?ka vojnika, optužili su nas mještane i 16. prosinca 1943. godine poslali bataljun vojske. Blokirali su sela Kuk i Lug, pokupili sve ljudstvo od petnaest godina na više. Rekli su im da ?e biti seoski sastanak i zatvorili ih u štalu Nikole Stani?a zvanoga 'Kiko'. U staji sa sijenom su ih najprije mitraljezima s vrata tukli, ubijali i ubacivali granate. Nije mi poznat to?an broj granata ali su ih sigurno ubacili oko dvadeset do trideset komada, a nakon svega tu su pojatu zapalili. Kada je vatra došla do žrtava gdje je bilo živih i ranjenih ljudi kao i onih koji su se kretali, po?eli su iz vatre iskakati. Na sve strane iska?u ljudi koji gore, skupa s odje?om na sebi. Za to su vrijeme Nijemci raspore?eni uokolo ku?e i ubijaju ih iz pušaka. Tomu doga?aju sam bio o?evidac i živi svjedok. Sela su bila opkoljena, a vojska posvuda. Nitko živu glavu nije izvukao, jer su ih sve pobili. Neki vojnici su bili iz Banata, a zapovjednici iz Njema?ke. Mnogo vojnika je znalo naš jezik, a na kapama su nosili mrtva?ku glavu. Jedan je od vojnika nosao krošnju slame i bacao je uokolo, drugi je polijevao benzinom, dok je tre?i palio. Pokupili su muškarce iz sela Mokronoga i namjeravali isto u?initi, ali su iz nepoznatih razloga od toga odustali. Zatim su ih odvezli u zatvor u Mostar.  Netko je iz vatre uspio možda otr?ati desetak metara, netko pedesetak metara, a moj brat Jerko je uspio možda najduže pobje?i. ?ak do sela Kuka, ali su ga tamo sustigli i svladan od bolova ubijen je na vratima jedne ku?e. Možda je dvadesetak ljudi uspjelo isko?iti iz vatre, a koliko ih je ranjenih gorjelo koji nisu mogli izi?i to samo dragi Bog zna. Ta je za sve nas bila velika i teška tragedija!»

DJECU I STARE BACALI U VATRU«

Nakon svega toga vojnici su nastavili paliti ostale ku?e u selima Lugu i Kuku. U Lugu su od spaljenih ?etrdeseti i tri ku?a, ostale tek ?etiri ne izgorjele. A u Kuku je izgorjelo dvanaest do petnaest ku?a. Po?eli su ubijati žene, djecu i djevojke. Sve što je bilo živo ubili su ili zarobili te ih kasnije prebacili u logor u Mostaru. Uglavnom su to bili Mokronožani, a iz Luga - Luka i Ivan Stani?. Mislim da je ubijeno pet-šest žena, dvije djevojke i nekoliko djece. Neke su se žene sakrile u 'trapove' (ku?ne ostave pod zemljom za smještaj krumpira), ali su kasnije na?ene dvije-tri mrtve. Izgorjele su u 'trapu' skupa s ku?om, ali su se tu drugi poput Ivana Stani?a '?okana' s obitelji spasili. Neki su se spasili, jer su bili u Duvnu na boži?noj ispovijedi. Jedno je žensko šestomjese?no dijete Bariše Stani?a - Ilka, mrtvo prona?eno u pekari od špareta. Teško je objasniti koju je namjeru imao vojnik, koji je to dijete stavio u pekaru? Da mu spasi život ili da se ispe?e? To nitko to?no ne zna re?i, ali u svakom slu?aju dijete je izgorjelo. Mogu re?i još i ovo da su stare nepokretne ljude, vojnici donosili pa ih bacali u gore?u vatru.Stanovnike koje nisu poubijali, njema?ki vojnici odvezli su u op?inske privremene logore u podrumima. Mislim da su trebali biti preba?eni u neki od koncentracijskih logora, jer su ih u tim podrumima bez hrane i vode Nijemci držali tri dana i tri no?i. Tu su bili smješteni dok nisu ispitali tko je ubio njihova dva vojnika i tko je i zašto naredio masakr?»

?UDOM SE SPASIO KAO PASTIR«

Kako je o toga da se ti ljudi vrate ku?ama? Kad su ih pustili narod se je smjestio kod rodbine i prijatelja, jer su sve ku?e u selu bile spaljene. Pošto je bila zima pod šatore se nije moglo pa su ljudi morali oti?i kod rodbine ili prijatelja. Ja sam se uspio spasiti jer sam bio pastir pa me je vojska prisilila da i ostalu stoku koju su porobili pri?uvam dok su oni palili selo. Sa mnom su se nalazila još dva-tri seoska mom?i?a i nekoliko dje?aka. Re?eno nam je da tu stoku otjeramo u Duvno pred franjeva?ki samostan. Kad smo došli kilometar-dva od grada, iznad sela se je ponovno za?ula neka pucnjava. Vojska koja nas je pratila napustila nas je i rekli da nastavimo dalje sami, dok su se oni vratili natrag. Tri moja vršnjaka su se odvojili i krenuli desno prema Eminovu selu, dok sam ja krenuo lijevo u polje prema selima Letki i Vedaši?u. Me?utim Joko Stani? iz Luga koji je ?uvao fratarske ovce, krenuo je vidjeti zašto selo gori i što se doga?a. Na putu je susreo mene i pitao što se doga?a, na što sam rekao da su muškarci u selu pobijeni a sada pale ku?e, ubijaju žene i što je ostalo živo. Raspitivao se o bratu Bariši na što sam odgovorio da je izgorio skupa s mojim bratom i ostalima. Rekao sam da ne znam kamo ?u sada, na što mi re?e da je najbolje s njim krenuti kod fratara da me negdje sakriju na što sam pristao. U grad smo ušli pored straže, kojima Joko re?e da sam i ja pastir pa smo tako došli u samostan.»

ZAPOVJEDNIK PRIZNAO ZLO?IN«

Fratri su me ispitivali o tom nemilom doga?aju,  a ja sam im sve ispri?ao kao što i sada to ?inim. Fra Andrija Šolji? je rekao gvardijanu fra Sebastijanu Leski da odmah ide do njema?koga zapovjednika, pošto je njema?ka komanda bila tu u samostanu i pita zašto su pobili te nevine ljude na što gvardijan re?e da ne smije jer ga je maloprije vidio srditoga. Sutradan ujutro taj njema?ki zapovjednik susretne se s gvardijanom koji ne htjede pozdraviti što je ovomu bilo ?udno. Zato on pošalje jednoga vojnika koji je govorio hrvatski jezik da ga je upita: 'Zašto niste pozdravili?' On mu na to odgovara: 'Strah me je i ne znam kako se zovem!' Na pitanje zašto, gvardijan odgovara: 'U mojoj ste župi pobili dva naj?istija hrvatska i katoli?ka sela!' Zapovjednik veli: 'Kako to da ti Hrvati i katolici, dostavljaju hranu partizanima?' Na to gvardijan odgovara: 'Oprostite to je sila, jer oni do?u s oružjem uz ucjenu hranu ili smrt. Da vaš vojnik do?e i to isto kaže, civil bi morao dati, a vi sudite kako ho?ete.' Na zapovjednikov upit: 'Garantirate li glavom da su oni ?isti Hrvati?', gvardijan fra Lesko odgovara: 'Ako mi ne vjerujete imate hrvatsku vlast u gradu pa pozovite na?elnika op?ine i ustaškoga zapovjednika. Ako budem lagao, pristajem da mi skinete glavu!' Pustio ga je natrag pa smo tu preno?ili. Ponovno zapovjednik dozove gvardijana pa mu rekne:'Izgleda da smo prevareni! U pravu ste gvardijane i ove zato?ene, žene i djecu odmah puštam i živo blago vra?am tomu narodu.' Nakon toga nas pastire pošalju da po gradu skupljamo stoku. Ovom izjavom zapovjednik je priznao da su oni pobili nevine ljude!»

Divizija «Princa Eugena» i «Livanjsko–Duvanjski» odred

«Ta prokleta njema?ka divizija koja je ovaj strašan masakr u?inila nad našim ljudima, nosila je ime 'Princa Eugena', a zapovjednik im se koliko se sje?am zvao Stefan, ali nisam u potpunosti siguran. Kasnije sam imao priliku razgovarati s jednim od vojnika koji mi je rekao njihovu ?eta i vod, ali sam zaboravio kako nisam zapisao. Partizanski odred koji sam spominjao zvao se 'Livanjsko–Duvanjski', premda je iz Duvna u njemu bio samo jedan Hrvat Franica Maši? a svi ostali su bili Srbi iz Duvna, Ravnoga i Vukovskoga u Kupreškoj op?ini pa ga je trebalo zvati 'srpski' odred. U odredu je bilo i muslimana, a zapovijedao je Livnjak Mujo Latifi?.

Nakon ovog krvavog doga?aja mi smo preživjeli, pokupili trupla i sahranili ih u zajedni?ku grobnicu. Toliko ih je bilo da su neka pokrivena snijegom ostala do prolje?a. Tek su nam neki ljudi iz Eminova sela, Mokronoga i Letke pritekli u pomo?, dok su drugi bili u strahu. Topljenjem snijega su se pokazala mrtva tijela od kojih su psi po?eli trgati udove i nosali ih po selu. I njih smo pokopali u zajedni?ke grobnice. Taj prostor je vremenom ogra?en zidom i bio popravljan u tri navrata. Neki su svojim bližnjima stavili i nekoliko kamenih križeva s natpisima. O tom tragi?nom doga?aju znam toliko i ono što sam vidio svima svjedo?im.»

Koliko god je ovim zlo?inom uništena cijela generacija ljudi i osiromašen živalj dvaju Duvanjskih sela, nikada se nitko nije o?itovao za strašni zlo?in na sebe preuzevši odgovornost ili se ispri?ao za u?injeno nedjelo. Komunisti?ka ih je vlast postavljenom plo?om s popisom poginulih iz 1973. godine i godišnjim vijencem s petokrakom, smatrala dijelom antifašisti?ke borbe potajno peru?i ruke umiješanosti i skrivaju?i odgovornost za izazivanje i ucjenu. Uz pomo? iz inozemstva nakon Drugoga svjetskoga rata tzv. «Trumanova jaja», tadašnja vlast udovicama i djeci siro?adi, pružala je odre?enu pomo? onima koji su je prema njihovoj procjeni bili potrebni ali ne svima. Me?utim, ve?ina od njih kao i svi Hrvati Duvnjaci držani su pod pove?alom kao «opasni državni elementi». Današnji potomci ubijenih ogor?eni su što predstavnici njema?ke vlade i vojske do danas nisu smatrali potrebnim uputiti ispriku ili nadoknadu ošte?enima. Naprotiv, Lužani navode da je 2004. godine njihovo selo posjetio bivši SS vojnik tenkista. ?uvši za taj zlo?in pravdao se da je u diviziju došao nakon tih doga?aja. Prva dva puta tadašnja ga je komunisti?ka vlast, vratila preko granice. Lužani isti?u kako su široj javnost mnogo poznatije, ništa manje vrjednije žrtve u Jazovci ili Diva Grabov?eva. Nažalost, za ove osamdeset tri nevino spaljene i ubijene žrtve ne znaju niti mnogi Duvnjaci.

Svake se godine u lipnju nakon sv. Ivana Krstitelja slavi Sveta misa za sve poginule. Kukušani i Lužani dostojno su uredili zajedni?ko po?ivalište žrtava, sagradili kapelicu, obnovili spomen-plo?u s popisom imena žrtava i 2000. godine podigli veliki spomen-križ s natpisom: «?astimo pravednike – mu?enike najslavnije, koji su u plamenu izgorjeli i vje?nu slavu dobili, nebeskog dvora dvorani postali i trajno svjetlo svojim potomcima ostavili. Neka se njihova svjetiljka nikada ne ugasi!» Žrtvu njihova života ni u kom slu?aju ne smijemo prepustiti zaboravu, nego cijene?i obnavljati sje?anje na najvrjedniji dar za Domovinu, slobodu i budu?a pokoljenja.

Popis žrtava nastradalih 16. Prosinca 1943. Godine u selu Lugu,pobijenih od strane Njema?ke okupatorske vojske.

Pišu: fra Mate Tadi? & Ivan Protu?er